Gloria Aeterna

Lyrics

[Inteludij: Scriptor] "U zemlji pustinje prostiralo se kraljevstvo veličine i snage kakvu povijest ne pamti. Na rijeci je stajala prijestolnica, čvrsta i neuništiva, a u njoj raskošan dvorac kao simbol kraljeve slave. Kralj je bio rasipnik koji je malo držao do naroda. Pijuckao je najfinije vino i kupao se u zlatu dok su ljudi iz kraljevstva umirali. Jednoga dana, kralj odluči sakupiti svo bogatstvo i poslati glasnike u potragu za tajnom vječne slave." [Vers 1: Jantar] Suze frustracije, teku niz lice do hladnog poda Drhtave ruke razbacuju sve bilješke sa stola U kojima leže slova i formule kao dokaz Da on, ne može biti niti malo poput Boga U noćima boli, čuju se urlici sa dvora Kruna nе sjaji k'o prije, ništa nije kao onda Izdaju ga podočnjaci i miris njegovog znoja Bolеst skida ga sa trona i postavlja ispred groba Portret iz doba stare slave sa zlatnim okvirom Više nije mu sličan jer slika isijava život A on ima još malo, al' ne priznaje nikom Svoje blijedo lice smrti pokušava sakrit' šminkom Ne pokazuje milost, jer ona je mrtva u njemu Svoje kraljevstvo i dalje sad tjera u jad i bijedu Jer on je sto posto siguran, da neko na svijetu Ima znanje da prevari prirodu i slomi vjeru Zato glasnici u prvom svjetlu, odrede pravac Do mudraca koji čuvaju spise sumerskih tajna Vojskom šalje sve poluge zlata i čak još danas Otputuju po recepte vječnosti pohlepnog kralja Nakon sedam tjedana, još kojih nekol'ko dana Od četiri kraljevska glasnika, dva došla su natrag Spuštenih glava prolaze kroz vrata do glavnog oltara Iza kojeg sjedi bolest sama sa očima pakla Sluša priče o izdaji, ne može doći do zraka Počne plakat k'o nikad, fakat, čim istinu sazna Nisu došli do cilja, a vojska je prestala jahat' Ubila je dvojicu i drugu poslala je nazad Do vladara željnog moći i života bez kraja Da prenesu poruku i objasne kaj se događa Oni vratit će se brzo kad njega dostigne kazna Čim on spoji se zemljom, vodoravno poput gmaza I zaklopi oči, al' ne da trepne ili spava Već kad duša mu se slomi u komade poput stakla Čim organi se ugase k'o i večernja lampa I bace ga u raku duboku k'o Marijanska brazda Zlato vratit će narodu, jer narodu pripada Da osvijetle živote u ovom kraljevstvu mraka Do temelja će srušit dvorac nazvan "Vječna slava" S tim će napokon prekinut administraciju vraga "Oprostite visosti", svaka nada je nestala Ruka stala je drhtat' i predstava je prestala U odrazu na kaležu pojavljuje se lešina Osjeti bol u prsima i nađe se na leđima Polako on postaje hladan da lakše prijeđe na Prebivalište duša koje isto je k'o pećina Osuđen na vječnost, al' ne pripada vječnima Jer svako živ polako njegovo lice briše iz sjećanja [Interludij: Scriptor] "A u istome gradu ispod starog kamenog mosta živio je on: gladni pjesnik. Sanjao je o mjestu gdje nema gladi, bolesti i siromaštva. Teško mu je bilo razabrati je li riječ o snu ili halucinaciji. Na kraju, bilo je sasvim svejedno, jer ono što je vidio nije bilo stvarno. Svakih nekoliko noći na most su dolazili kraljevi ljudi koji su ubijali pobunjenike i bacali ih u rijeku. A da bi on svaki puta, iznova razočaran u svijet u kakvom živi krenuo krvlju pisati stihove o svojim snovima." [Vers 2: Scriptor] Bio je, dio jedne sredine ispod nebeske tmine Gdje je narod gladan, a na dvoru cijede se dinje Jede se, pije, i kralju jebe se di je puk jer Siromašan luta dok aristokrati vide put Nazad na protagonista, nije mu ostalo ništa Osim mjesta za počinak ispod mosta dok kiša Pere zločin sa starog kamenog pločnika Očni kapci postanu teški kad padne noć i tad Uplovi u nove snove o zemlji nekoj Gdje iz vedrog neba cure svježi med i mlijeko Ne bi rek'o da je san jer hrana ima okus A miris je stvaran k'o i voda iz bunara U to koraci čuvara, spuste ga iz ovog raja U pakao siromaštva i bolesti rodnog grada On otvara oči, razočaran kroči naprijed Ni ne sluteći da će nastupiti noćni zaplet Kočija se zaustavlja na samoj sredini mosta Sakrio se iza stabla, ali ipak vidi dosta "Što sad ovdje se događa?" zapita se, "Grozna svađa" Nagađa, razaznajući dva čuvara iz grada i Građanina, valjda ima grijeh koji ne želi priznat nikom Pomisli, pa čuje nazivaju ga izdajnikom Iznad njih k'o da sijevaju vatrene munje On zove upomoć, pa mu govore: "Sad te ne čuje Ni majka, ni uljezi s kojima snuješ planove protiv krune." Vežu mu dlanove, pa noge, a on se kune Da nije ništa skrivio, samo je živio iskreno Punim plućima, kažu mu: "Budi kuš!" i tad Kao od šale mu oštrim noževima raspore grkljan Gurnu ga s mosta pa kraj rijeke padne dolje mrtav On je drhtao promatrajući djelo vraga Blijed od straha promuca "Osvetit ću se jednog dana" Pa krene piskarat, duša vene, um izgara Dobri duh iz grada stvara paragrafe ljudskih jada Zove mrtve perom natopljenim krvlju nove žrtve Opisujući zločine ove jalove crkve Pa stavi novi naslov: "Zemlja vječnog blagostanja" I stane nizati stihove o mjestu kakvo sanja Dvjesto takvih strana znače nešto čak i nama Makar će mnogi reći da ih je teško shvatit danas: "Povijest piše umjetnost, umjetnik piše povijest Biće tone u vječnoj nadi da bit će bolje U cik zore vidim prljavštinu naših srca Pa pokušavam upitati svoje zašto kuca." Izdahnuo je mlad ispod mosta jedno veče' Netko reče da je jadan ost'o nedorečen Ali Gloria Aeterna, skup krvlju pisanih pjesama Ostala je živjet, a kralj je nestao bez traga